Pojmovnik

Strateško planiranje je aktivnost kojom se utvrđuju strateška opredjeljena i strateški pravci i ciljevi vrhovne revizijske institucije za period na koji se odnosi. Strateškim planom vrhovne revizijske institucije utvrđuju se strateška opredjeljenja, strateški pravci razvoja kao i potencijalna područja i prioriteti kada je riječ o reviziji učinka. Strateško planiranje revizije učinka polazi od osnovnog cilja revizije učinka a to je promovisanje dobrog upravljanja, a doprinosi i odgovornosti i transparentnosti. Strateški plan je osnova za godišnje i planiranje pojedinačnih revizija učinka.

Studija slučaja je karakteristična za reviziju učinka i ima za cilj da detaljno istraži mali broj slučajeva kao primjer situacije koja može biti slika opšteg stanja koje preovladava u cijeloj populaciji ili društvu. Studija slučaja koristi revizoru da se koncentriše na detalje i na razumijevanje organizacionih i upravljačkih procesa. U studiji treba izabrati slučaj koji će se smatrati reprezentativnim za cijelu populaciju ili nekoliko slučajeva koji skupa mogu da se smatraju reprezentativnim. Prilikom izbora studija slučaja treba imati u vidu određene faktore kao što je regionalni razmještaj, različite organizacione i upravljačke strukture, slučajevi sa političkim, organizacionim i upravljačkim promjenama, mogućnost provođenja studije i međusobna uporedivost studija slučaja. Bilo bi korisno da se sa studijama slučaja kombinuju i druge metode revizije učinka (posmatranja, upitnici, intervjui).

Pri izboru studija slučaja treba da se uspostavi balans između slučajeva koji predstavljaju manje dobru (lošu praksu) i slučajeva koji predstavljaju dobru praksu kako bi se na osnovu analize studija slučaja zaključilo šta stoji iza dobre prakse a šta iza manje dobre prakse odnosno koje su njihove karakteristike.

Rezultat obavljene finansijske revizije je revizijski izvještaj. Kako je zakonskim mandatom definisano, Glavna služba za reviziju u Republici Srpskoj u okviru angažmana finansijske revizije provodi reviziju finansijskih izvještaja i reviziju usklađenosti. Iz tog razloga, svaki izvještaj o provedenoj finansijskoj reviziji sadrži Izvještaj (Mišljenje glavnog revizora) o reviziji finansijskih izvještaja i o reviziji usklađenosti. Forma mišljenja je standardizovana i u skladu sa odgovarajućim Međunarodnim standardima revizije i standardima za javni sektor (uključujući ISA 700 – 799 i ISSAI 2700 – 2799). Shodno standardima za reviziju usklađenosti obavezno je navođenje kriterijuma (propisa i regulative) koji su korišćeni u reviziji usklađenosti, te je i to jedan od obaveznih dijelova u svakom izvještaju finansijske revizije. Osim toga, radi lakšeg i bržeg uvida sve preporuke koje se nalaze u dijelu izvještaja “Nalazi” i koji logično slijede iza pripadajućih nalaza i zaključaka su objedinjene i navedene u dijelu “Rezime datih preporuka” i to odvojeno za svaku vrstu revizije. Poglavlje “Nalazi” u pravilu ima slobodnu formu, ali se zbog ujednačenosti koristi ista definisana strukturu sa dijelovima koji logično slijede uobičajenu strukturu finansijskog izvještavanja.

Struktura izvještaja revizije učinka nije strogo definisana u standardizovanoj formi, nego je svaka VRI sama određuje i definiše. Suština je da izvještaj omogući jasnu prezentaciju rezultata revizije svim ciljnim korisnicima. Okvirno Izvještaj revizije učinka ima sljedeću strukturu:

⦁ Zaključak revizije učinka koji potpisuje glavni revizor

⦁ Predgovor (gdje se uopšteno opisuju osnovni principi revizije učinka)

⦁ Rezime (nalaza, zaključaka i preporuka)

⦁ Uvod u kome se navode:

⦁ Pozadina i motivi revizije

⦁ Predmet revizije i revizijska pitanja

⦁ Dizajn i metodološki okvir revizije (uključujući: Obim i ograničenja revizije, izvore revizijskih dokaza, metode prikupljanja i analize dokaza, kriterijume revizije učinka)

⦁ Sadržaj i struktura izvještaja

⦁ Opis predmeta revizije, gdje se bliže definišu:

⦁ Karakteristike predmeta revizije

⦁ Institucionalne uloge, nadležnosti i odgovornosti

⦁ Pravna i profesionalna regulativa karakteristična za područje i predmet revizije

⦁ Nalazi (strukturisani u zavisnosti od konkretne revizije)

⦁ Zaključci revizije

⦁ Preporuke revizije.

Izvještaj revizije učinka sadrži i druge dijelove po potrebi, kao što su prilozi, lista skraćenica, lista grafikona i ilustracija, posebna upućivanja ako se radi o paralelnoj/kooperativnoj reviziji i drugo.

Ovo je računovodstveni koncept, odnosno ključni kvalitet koji informacije uključene u finansijske izvještaje opšte namjene moraju da imaju. “Suština iznad forme” nije identifikovana kao posebna ili dodatna kvalitativna karakteristika zato što je već ugrađena u koncept vjerodostojnog prikaza gdje je objašnjeno da „informacije koje vjerodostojno prikazuju neki ekonomski ili drugi fenomen oslikavaju suštinu osnovne transakcije, drugog događaja, aktivnosti ili okolnosti – što nije uvijek nužno isto kao i njihov pravni oblik“.

Revizijski postupci koji se još nazivaju i substantivni ili nezavisni suštinski postupci, a predstavljaju proceduru osmišljenu za otkrivanje materijalno pogrešnih iskaza na nivou tvrdnje. (Vidjeti: Tvrdnja). Razlikuju se dvije vrste ovih postupaka, a to su:

⦁ testovi detalja – detaljna testiranja (transakcija, salda i objelodanjivanja) i

⦁ suštinski analitički postupci.

(Vidjeti pod: Detaljna testiranja i Analitički postupci.)

Izraz koji se koristi u kontekstu pogrešnog iskazivanja da bi se opisao efekat pogrešnih iskaza na finansijske izvještaje ili mogući efekat na finansijske izvještaje, ukoliko pogrešni iskazi postoje a nisu otkriveni usljed nemogućnosti da se pribave dovoljni i adekvatni revizijski dokazi.
(Vidjeti: Kvalifikovano mišljenje)

Računovodstvene evidencije obuhvataju evidencije o knjiženjima i podržavajuće evidencije, kao što su nalozi i zapisi elektronskog prenosa sredstava, fakture, ugovori, glavna knjiga i pomoćne knjige, evidentiranja u dnevniku, i druga usklađivanja finansijskih izvještaja koja se ne odražavaju u pomoćnim knjigama, kao i evidencije u vidu radnih papira i tabela koje se odnose na alokaciju troškova, preračunavanja, usaglašavanja i objelodanjivanja.

Računovodstvene politike su specifični principi, osnove, konvencije, pravila i prakse koje subjekt/entitet primjenjuje prilikom pripremanja i prezentacije finansijskih izvještaja. Subjekt dosljedno odabira i primjenjuje svoje računovodstvene politike za slične transakcije, druge događaje i okolnosti, osim ako određeni standard finansijskog izvještavanja (IFRS) posebno ne zahtijeva ili dozvoljava kategorizaciju stavki za koje bi mogle biti adekvatne različite politike. Ako standard zahtijeva ili dozvoljava takvu kategorizaciju, odgovarajuća računovodstvena politika se dosljedno bira i primjenjuje za svaku kategoriju. Subjekt će da mijenja računovodstvenu politiku samo ako:

(a) je ta promjena propisana nekim IFRS; ili

(b) ta promjena dovodi do toga da finansijski izvještaji pružaju pouzdane i relevantnije informacije o efektima transakcija, drugih događaja ili okolnosti na finansijsku poziciju, finansijske performanse ili tokove gotovine entiteta.

Aproksimacija novčanih iznosa u odsustvu preciznog načina mjerenja. Ovaj termin se koristi za iznos odmjeren po fer vrijednosti kada postoji neizvjesnost procjene kao i za druge iznose koji zahtijevaju procjenjivanje. Za računovodstvene procjene se koristi između ostalih MSR 540 (Revizija računovodstvenih procjena, uključujući računovodstvene procjene fer vrijednosti i povezana objelodanjivanja), a kada se taj standard koristi samo za računovodstvene procjene koje uključuju odmjeravanje po fer vrijednosti tada se koristi izraz „računovodstvene procjene fer vrijednosti“.