Pojmovnik

Preporuke koje revizori daju u svojim izvještajima su svojstvene reviziji javnog sektora, a proizilaze iz mandata svake VRI i njenog mjesta u jednom ustavno-pravnom sistemu. Tako, u pojedinim zemljama preporuke revizije mogu biti definisane kao nalogodavne (obavezujući nalozi) zbog čijeg neprovođenje i revidirani subjekt i odgovorno lice mogu biti formalno-pravno sankcionisani i snositi i prekršajnu odogovrnost, kao i neobavezujuće, savjetodavne preporuke čiji je cilj otklanjanje utvrđenih nedostataka i manjkavosti. U svakom slučaju, od subjekta kome su preporuke revizora upućene se očekuje da ih u najkraćem mogućem roku provede. Preporuke revizije se upućuju onima koji imaju nadležnost i odgovornost za njihovo provođenje, a formulišu se na način da se na osnovu jasnih nalaza i zaključaka ukaže na to šta je potrebno mjenjati da bi se otklonila greška ili neuskaleđenost (u finansijskoj reviziji i reviziji usklađenosti) ili da bi se unaprijedila ekonomičnost, efikasnost i efektivnost (u reviziji učinka), a ne kako bi to trebalo mjenjati. U okviru strukture preporuka preporuke se mogu dalje klasifikovati na preporuke dugoročnog i preporuke kratkoročnog karaktera.

Kod revizije usklađenosti, prevara se uglavnom odnosi na zloupotrebu javnih ovlašćenja, ali i na prevarno izvještavanje o pitanjima usklađenosti. Slučajevi neusklađenosti s mjerodavnim propisima mogu predstavljati namjernu zloupotrebu javnih ovlašćenja radi sticanja nepropisne koristi. Izvršavanje javnih ovlašćenja obuhvata donošenje odluka, nedonošenje odluka, obavljanje pripremnih radnji, pružanje savjeta, postupanje s informacijama i druge radnje u javnoj službi. Nepropisna korist se odnosi na prednosti nematerijalne ili materijalne prirode, ostvarene namjernim postupanjem jednog ili više pojedinaca iz reda uprave, lica ovlašćenih za upravljanje, zaposlenih ili trećih strana.

Vidjeti: Kriterijumi.

Vidjeti pod: Okvir finansijskog izvještavanja.

Kod revizije usklađenosti koja naglasak stavlja na primjerenost, odgovarajući kriterijumi će da budu ili opšteprihvaćeni principi ili najbolja domaća ili međunarodna praksa. U nekim slučajevima, ovi kriterijumi mogu biti nekodifikovani, implicitni (podrazumijevani ili neizrečeni) ili zasnovani na pravnim principima koji su preovladavajući.
(Za cjelovitu informaciju vidjeti i: Kriterijumi revizije usklađenosti).

Revizorski pristup određuje prirodu ispitivanja koja se vrši i važna je spona između revizorskog cilja/ciljeva, revizorskih kriterijuma i posla koji revizor obavlja radi pribavljanja dokaza. U reviziji učinka koristi se jedan od tri moguća pristupa ili njihova kombinacija:

⦁ Pristup orjentisan na rezultate kojim se procjenjuje da li je krajnji ili direktni rezultaz (izlaz ili output) postignut, da li su postignuti ciljevi na način kako je namjeravano, ili da li su programi provedeni ili usluge pružene onako kako je predviđeno. Ovaj pristup utvrđuje koji rezultati su postignuti i da li su ti rezultati u funkciji postizanja postavljenih ciljeva.

⦁ Pristup usmjeren na problem kojim se ispituju, provjeravaju i analiziraju uzroci konkretnih problema ili odstupanja od utvrđenih kriterijuma. Pri ovakvom pristupu revizija učinka verifikuje postojanje problema, utvrđuje uzroke problema i posljedice.

⦁ Pristup orjentisan na sistem ispituje propisno/ispravno funkcionisanje upravljačkog sistema.

Imovina se priznaje kada je priliv budućih ekonomskih koristi u izvještajni entitet vjerovatan i kada imovina ima cijenu koštanja ili vrijednost koja se može pouzdano odmjeriti. Imovina se ne priznaje kada je nastao rashod za koji se smatra malo vjerovatnim da će rezultirati prilivom ekonomskih koristi u entitet nakon tekućeg obračunskog perioda. Umjesto toga, takva transakcija rezultira u priznavanju rashoda.

Obaveza se priznaje kada je vjerovatno da će odliv resursa koji sadrže ekonomske koristi biti posljedica izmirenja sadašnje obaveze i kada se iznos po kome će se izmirenje izvršiti može pouzdano odmjeriti.

Prihod se priznaje kada nastane povećanje budućih ekonomskih koristi, povezano sa povećanjem imovine ili smanjenjem obaveza, koje se mogu pouzdano odmjeriti i koje imaju dovoljan stepen izvjesnosti.

Rashodi se priznaje kada nastane smanjenje budućih ekonomskih koristi, povezano sa smanjenjem imovine ili povećanjem obaveza, i koje može pouzdano da se odmjeri. To faktički znači da se priznavanje rashoda odvija podudarno sa priznavanjem povećanja obaveza ili smanjenja imovine.

Bitno je imati u vidu da pojam budžetskih prihoda i budžetskih rashoda (definisani u Zakonu o budžetskom sistemu Republike Srpske) nije ekvivalentan pojmu prihoda i rashoda koji je definisan u Međunarodnim računovodstvenim standardima za javni sektor i koji je relevantan za izradu finansijskog izvještaja na određenom nivou vlasti u Republici.

Svaka revizija je proces i kao takva može se podijeliti na nekoliko ključnih faza. Uobičajeno za finansijsku reviziju i reviziju usklađenosti to su faze: prihvatanja revizije ili dogovaranja revizijskog angažmana (što je u reviziji javnog sektora uglavnom definisano zakonskim mandatom), zatim faza planiranja, faza provođenja revizijskih postupaka, faza procjene rezultata i sačinjavanje izvještaja o reviziji i faza naknadnog praćenja (tzv. follow up). Slično tome, i proces revizije učinka podrazumijeva nekoliko ključnih faza :

⦁ Planiranje revizije / predstudija, je faza koja rezultira Odlukom o provođenju glavne studije ili Memorandumom o odustajanju od glavne studije;

⦁ Provođenje revizije / glavna studija – prikupljanje i analiza podataka i informacija;

⦁ Izvještavanje / rezultat revizije, zaključci u vezi sa pitanjima revizije, preporuke, izvještaj za korisnike;

⦁ Praćenje / Follow Up, utvrditi da li su preduzete aktivnosti u skladu sa preporukama i nalazima koji će korigovati prethodno stanje.

Osnov za otpočinjanje procesa svake pojedinačne revizije je strateško i godišnje planiranje na nivou VRI.

Postupci procjene rizika su revizijski postupci sprovedeni u cilju razumijevanja subjekta revizije i njegovog okruženja, uključujući interne kontrole koje uspostavlja subjekt revizije, a da bi se identifikovao i procijenio rizik od materijalno pogrešnih iskaza koji nastaju usljed grešaka ili kriminalnih radnji, u finansijskim izvještajima i pojedinačnim tvrdnjama.

Proces procjene rizika u subjektu revizije kao komponenta sistema internih kontrola (Vidjeti: Sistem internih kontrola) je proces koji se primjenjuje u okviru subjekta revizije za identifikovanje poslovnih rizika relevantnih za ciljeve finansijskog izvještavanja i za odlučivanje o aktivnostima koje se odnose na te rizike i njihove posljedice.