Preporuke koje revizori daju u svojim izvještajima su svojstvene reviziji javnog sektora, a proizilaze iz mandata svake VRI i njenog mjesta u jednom ustavno-pravnom sistemu. Tako, u pojedinim zemljama preporuke revizije mogu biti definisane kao nalogodavne (obavezujući nalozi) zbog čijeg neprovođenje i revidirani subjekt i odgovorno lice mogu biti formalno-pravno sankcionisani i snositi i prekršajnu odogovrnost, kao i neobavezujuće, savjetodavne preporuke čiji je cilj otklanjanje utvrđenih nedostataka i manjkavosti. U svakom slučaju, od subjekta kome su preporuke revizora upućene se očekuje da ih u najkraćem mogućem roku provede. Preporuke revizije se upućuju onima koji imaju nadležnost i odgovornost za njihovo provođenje, a formulišu se na način da se na osnovu jasnih nalaza i zaključaka ukaže na to šta je potrebno mjenjati da bi se otklonila greška ili neuskaleđenost (u finansijskoj reviziji i reviziji usklađenosti) ili da bi se unaprijedila ekonomičnost, efikasnost i efektivnost (u reviziji učinka), a ne kako bi to trebalo mjenjati. U okviru strukture preporuka preporuke se mogu dalje klasifikovati na preporuke dugoročnog i preporuke kratkoročnog karaktera.
