Pojmovnik

Vidjeti pod: Revizijske tehnike uz pomoć kompjutera

Finansijsko izvještavanje nije samo po sebi cilj. Ciljevi finansijskog izvještavanja entiteta iz javnog sektora jesu obezbeđivanje informacija o subjektu – entitetu koje su korisne korisnicima finansijskih izvještaja opšte namjene za svrhe odgovornosti i za svrhe donošenja odluka. Shodno tome, finansijski izvještaji opšte namjene entiteta javnog sektora, izrađuju se prije svega, kao odgovor na potrebe u pogledu informacija korisnika usluga i onih koji obezbjeđuju resurse, a koji nemaju mogućnost da zahtijevaju od entiteta javnog sektora da objelodani informacije koje im trebaju za svrhe odgovornosti i donošenja odluka. Zakonodavno tijelo i članovi parlamenta (ili sličnog predstavničkog tijela) su takođe primarni korisnici finansijskih izvještaja opšte namjene, kada su u funkciji zastupnika interesa primalaca usluga i izvora resursa. Zbog toga se primarnim korisnicima finansijskih izvještaja opšte namjene smatraju korisnici usluga i njihovi predstavnici i izvori resursa i njihovi predstavnici.

Pojedinci, organizacije i grupe za koje revizor očekuje da će koristiti izvještaj o finansijskoj reviziji, pregledu, uvjeravanju ili srodnim uslugama. Mogu postojati ciljni korisnici osim onih na koje je adresiran revizorski izvještaj. Zakonodavna i izvršna vlast, državne agencije, treće strane kojih se tiče revizijski izvještaj i javnost mogu svi biti ciljni korisnici. Uobičajeno se u drugim vrstama revizije koristi i termin Predviđeni korisnici (pogledati).

Cilj revizije je da poveća stepen povjerenja koje potencijalni korisnici imaju u finansijske izvještaje. Ovo se postiže na taj način što revizor izražava mišljenje (Vidjeti: Mišljenje revizora) o tome da li su finansijski izvještaji, po svim bitnim pitanjima, sastavljeni u skladu sa primjenljivim okvirom finansijskog izvještavanja.

Glavni cilj revizije učinka je konstruktivno promovisanje ekonomičnog, efektivnog i efikasnog upravljanja. Isto tako, revizija učinka doprinosi jačanju odgovornosti i transparentnosti. To se postiže tako što se ispituje da li se odluke zakonodavnih ili izvršnih vlasti pripremaju i provode efektivno i efikasno, te da li se u korist poreskih obveznika ili građana ostvaruje najbolji omjer uloženog i dobijenog. Ovim se ne dovode u pitanje namjere i odluke zakonodavca, već se ispituje je li bilo kakvim nedostacima u zakonima i propisima ili u načinu njihovog provođenja onemogućeno postizanje utvrđenih ciljeva. U pojedinačnoj reviziji učinka, revizor postavlja jasno definisan revizorski cilj koji se odnosi na principe ekonomičnosti, efikasnosti i/ili efektivnosti i detaljno naglašava cilj koji određuje pristup angažmanu i način na koji će biti osmišljen revizije kako bi se jasno definisala pitanja na koja će se davati odgovori. Tu se može raditi i o jednostavnom opisivanju stanja, ali je vjerovatnije da će dodanu vrijednost donijeti normativni revizijski ciljevi (Da li su stvari postavljene onako kako bi trebalo?) i analitički revizijski ciljevi (Zašto stvari ne stoje onako kako bi trebalo?). (Vidjeti: Revizorska pitanja)

Cilj revizije usklađenosti u javnom sektoru je da omogući da se ocijeni da li su aktivnosti subjekata u javnom sektoru u skladu s mjerodavnim propisima kojima se ovi rukovode u svom radu. To uključuje i izvještavanje o tome u kojoj se mjeri revidirani subjekt pridržava utvrđenih kriterijuma. Revizija usklađenosti se može odnositi na pravilnost (tj. pridržavanje službenih kriterijuma poput važećih zakona, propisa i ugovora) ili na primjerenost (poštivanje opštih principa koja se primjenjuju na dobro finansijsko upravljanje i ponašanje javnih zvaničnika).